KAD SE POJAVIO, Disco Elysium bio je vrlo bizarna i jedinstvena pojava na sceni. RPG iskustvo bliže čitanju knjige nego igranju igre, ali u isto vrijeme nešto potpuno novo i svježe. Nakon toga pojavio se i Pentiment koji je uzeo sličan pristup i pritom stvorio osjećaj da je industrija videoigara dobila novi podžanr RPG-a koji će privući ljubitelje pisane riječi, ne samo među igračima već i među tvorcima igara.
Broken Roads australske ekipe Drop Bear Bytes trebao je biti hat-trick, kombinacija raspisanosti Disco Elysiuma i atmosfere i turn-based stila prva dva Fallouta.
Ne funkcionira
Nažalost, rezultat je igra koja ne funkcionira ni na jednom od dva polja. Niti je posebno dobar na terenu klasičnog RPG-a niti je priča približno dobro napisana kao u slučaju Disco Elysiuma. No, na stranu uzori, Broken Roads pokušava nešto novo i to je pohvalno. Taj novitet trebao je biti razvikani “moralni kompas” koji je trebao pozitivno utjecati na kompleksne odluke koje donosite tijekom igre.
U teoriji, to je zanimljiv pristup, ali u praksi igra funkcionira kao više manje bilo koja igra koja od vas zahtjeva donošenje odluka u komunikaciji. Problem je da su vaše odluke vezane za dijalog s likovima koji vas većinu vremena šalju na istrošene fetch questove. Primjerice, idi do XY bande i donesi oružje koje su pozajmili i iz nekog razloga ne vraćaju. Istina je da taj razgovor možete voditi agresivno ili strpljivo, ali to nije nešto što već nismo bezbroj puta vidjeli u daleko zanimljivijim misijama.
Na kraju krajeva, prastari Fallout imao je sličan koncept i žalosno je vidjeti da je Broken Roads u 27 godina odmakao toliko malo. Čak su i borbe u Falloutu, koliko god frustrirajuće bile, ipak bile zanimljivije od ovog tobože slobodnijeg, ali u stvarnosti dosadnijeg pristupa. Broken Roads ne koristi sustav mreže kako bi vam olakšala kretanje terenom i raspodjelu akcijskih bodova, već akcijske bodove nespretno raspoređujete dok nagađate najbolje mjesto za zaklon.
No, borba ni nije centralni dio igre, a budući da djeluje kao sporedna stvar, možda i bolje da je tako.
Ono što iritira je da ni glavna priča isprva ne djeluje kao ono što pokreće igru. Ne postoji neki konkretan zaplet koji će vas automatski uvući u igru. Nema jasnih naznaka velike avanture. Nema glavnog negativca. Vrlo ćete brzo shvatiti da su tvorci uzeli puno vremena kako bi vas uvukli u radnju i pokazali vam da ispod svih tih šetnji od jedne do druge lokacije postoje obrisi veće priče s kojom, pokazat će vrijeme, autori ne znaju što bi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
I dok Fallout započinje s bitnom i motivirajućom misijom koja prerasta u nešto puno veće, Broken Roads počinje serijom bezveznih misija koja prerastaju u nešto malo veće, ali i dalje nedovoljno motivirajuće. U tom je pogledu puno sličnija Wastelandu, ali s jednom bitnom razlikom – Wasteland 2 je odlična igra. Radilo se o klasičnom RPG-u s gomilom nedostataka, ali u svem tom tehničkom kaosu krio se jedini pravi CRPG nastavak prva dva Fallouta. Do trećeg dijela, Wasteland je izgladio grube rubove i pretvorio se u izvrsnu igru.
Broken Roads pokušava mnogo toga, ali prečesto ne uspijeva. A sve te tobože nove stvari
Australija kao mjesto radnje bio bi odlična referenca na Mad Maxa koji je na kraju krajeva i inspirirao Fallout, ali mimo nekoliko specifičnih dijelova, umjesto Australije mogao je biti bilo koji dio svijeta. Čak ni australski naglasak nije presudan jer sinkroniziran je tek mali dio dijaloga.
Ukratko, igra nikako da počne, a jednom kad se zakotrlja, postaje vam jasno da se malo obećanja ispunilo. Polaže se golema važnost na dijaloge, ali većina dijaloga je kao stvorena za preskakanje. Misije su uglavnom dosadne i očajno osmišljene, a borbe rijetke i nezanimljive. Moralni kompas dobar je samo u teoriji, a RPG elementi su jedva su postojeći. Glazba je solidna, ali ništa posebno.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, Broken Roads najviše bi profitirao od toga da je bio očita, apsolutno neoriginalna, ali funkcionalna kopija Fallouta. Vizualno ima sve predispozicije da bude iskoristivi wannabe, ali odlučili su da žele biti originalni. To je svakako pohvalno, ali sve je to uzalud ako je rezultat neprohodna igra od koje odustaneš prije nego stvarno počne.
Uvjeren sam da Drop Bear Bytes ekipa može napraviti dobar posao jer Broken Roads tehnički ima sve elemente potrebne za jednu takvu igru. Problem Broken Roadsa je to da svi ti mali detalji u konačnici ne čine dobru igru. Pizza je super, ananas je super, ali ananas na pizzi je zločin.
Ocjena: 4/10
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
